STRATEŠKI TOKOVI: Od Minhena do Irana
Tako su bili varljivi prvi egzaltirani utisci nakon govora američkog državnog sekretara Marka Rubija na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji, na kojoj je biranim rečima govorio o jedinstvu zapadne civilizacije, tj. Amerike i Evrope, od Kolumba do Rolingstonsa, dok su neki manje kitnjasti i suštinskiji delovi njegovog govora zapravo sadržali iste strateške konstante koje je na nešto grublji način prošle godine u Minhenu saopštio potpredsednik Džej Di Vens. Nije se tome čuditi jer Džej Di i Rubio ne zastupaju sami sebe, već su po službenoj dužnosti dužni da zastupaju politiku aktuelne američke administracije koja u tzv. evroatlantsko partnersto unosi nove strateške konstante. One bi se mogle sažeti u nekoliko ključnih tačaka - Amerika želi da Evropa preuzme veću odgovornost za sopstvenu odbranu, želeći da u isto vreme zadrži svoj nuklearni kišobran nad zapadnom i centralnom Evropom koji neće tako lako pustiti, stimulišući Evropu da se pojača što se tiče konvencionalnog naoružanja i da joj drži stražu u Ukrajini, kako bi se mogla okrenuti prioritetnijim regionima kao što su Pacifik i Bliski istok. Evropa opet nije naivna i svesna je te igre, pa su i njeni aplauzi i osmesi Rubiju bili plastični, što je bilo jasno već i iz toga kako je bila postavljena scena na Minhenskoj konferenciji, gde je posle Rubija glavni govornik bio kineski ministar spoljnih poslova Vang Ji, iz čega je očigledno da Evropa upravo počinje svoje geopolitičko pozicioniranje između dve glavne sile naših dana - Amerike i Kine. Sa svakom od njih Evropa ima svoje muke - sa Amerikom pitanje nadoknade i usluga koje se ne mogu odbiti za nuklearni štit koga bi se Evropa oslobodila da može, a s Kinom pitanje kineske navale u bazičnim industrijama koje slabe evropsku konkurentnost i snagu, pred kojom već počinje da kleca i čuvena nemačka auto-industrija.
Tako će Evropi trebati puno mudrosti, ali i inteligentnih kadrova i stratega da ovo sve izbalansira, te možemo uskoro na evropskom strateškom nebu očekivati nove zvezde, koje će plesti sitan vez iza političara i birokrata.
Dok Evropa bije svoje još lake bitke i rešava teške strateške jednačine, Amerika ne gubi vreme. Nakon što je bez značajnijih napora odradila Venecuelu, sada stiska Iran pokušavajući da preoblikuje Bliski istok onako kako joj odgovara, sa Izraelom, Turskom, Egiptom i arapskim zalivskim petromonarhijama kao jedinim strateškim silama. Iranci biraju između više zala manje - da učine značajne ustupke i izbegnu havariju, što ni za jednu državu nije lako, a kamoli za one koje pretenduju da budu regionalne sile ili da se bore s mnogo jačim izazivačem i u toj borbi uđu u neizvesnost opstanka sadašnjeg modela vlasti. Strateške stvari su poput borilačkih sportova - ako vam se protivnik otvori, morate da iskoristite trenutak, a Iran je dobrano otvoren što prošlogodišnjim američkim i izraelskim bombardovanjem, što unutrašnjim protestima koji su opet posledica toga što su ga „otvorili“.
Teško je pretpostaviti da Amerika neće iskoristiti trenutak i da će smanjiti pritisak, te samo ostaje otvoreno pitanje metode i trenutka delovanja, kao i njegove dugoročne strateške cene. O tome sada dumaju i američki, ali i ruski i kineski stratezi, kod kojih je, uz neizbežne Engleze, najvidljivije strateško promišljanje u dugim vremenskim horizontima, dok dobra stara Evropa tek oblikuje sopstvene dugoročne strateške kapacitete.